Manipulacija, koja vodi poreklo od latinske reči “manus“ – ruka - što znači rukovati, ima za cilj da izazove neku emocionalnu reakciju kod osobe i da ona u skladu sa tim uradi nešto što koristi manipulatoru. Najčešće manipulator želi da navede sagovornika da oseća krivicu, a to je veoma moćno manipulativno sredstvo zato što je priroda tog osećanja takva da motiviše osobu na pokajanje zbog nečeg što je uradila, a što manipulator pokušava da predstavi kao pogrešno. Manipulacija, međutim, retko kada je efikasna kod ljudi koji imaju dovoljan nivo autonomije ličnosti, sude sami o svojim postupcima i ne dozvoljavaju tako lako da tuđa merila budu i njihova. Dakle, zrele ličnosti koje imaju visok nivo autonomije, samopouzdanja i samoodgovornosti veoma je teško manipulisati, i obrnuto.
Manipulacijom se želi na silu prodrteti u nečiji um da bi se tamo usadilo neko mišljenje ili ponašanje, a da čovek nije svestan prisile. Sve je u tom činu koji sam od sebe krije svoju manipulatorsku prirodu. U tome je njegova suštinska agresivnost. Zaista, za razliku od fizičkog nasilja koje izaziva eksplicitno očiglednu reakciju, psihološka ili kognitivna prinuda uspešna je zbog svoje prikrivenosti. Tako i mehanizmi konstruisanja manipulatorske poruke zavise od dvostruke težnje: da se ustanovi eventualni otpor i da se sam postupak maskira. U tome je osnovna razlika između manipulacije i dokazivanja, gde se istovremeno sa ubeđivanjem objašnjava i sam postupak (Breton, 2000) Bez obzira što se ponekad u svakodnevnom govoru manipulacija upotrebljava i u pozitivnom smislu(npr. manipulativni troškovi), većina istraživača ističeŤda je ona nečasna i sramotna po onoga ko se njome služi, ma kakvi bili ciljevi koje želi da postigne.

Нема коментара:
Постави коментар